Bjeloglavi orao

Bjeloglavi orao (Haliaeetus leucocephalus) je ptica grabljivica iz Severne Amerike, poznata još kao nacionalna ptica i simbol Sjedinjenih Američkih Država. Područje na kojima se ptica nastanjuje se prostire na veći deo Kanade i Aljaske, SAD i severni deo Meksika. Nalazi se u blizini velikih voda koja su bogata hranom i visokog drveća koje koristi za pravljenje gnezda. Vrsta je krajem XX veka bila na ivici istrebljenja, ali sada ima stabilnu populaciju tako da je uklonjena sa liste ugroženih vrsta u Sjedinjenim Američkim Državama.

Perje odrasle ptice je braon boje sem glave i repa koji su prekriveni bijelim perjem, dok su kljun i noge svijetlo žuti. Rep je srednje dug. Bjeloglavi orao spada u krupne price. Dužina tijela odrasle jedinke je 70 - 102 centimetara, raspon krila je do 2.44 metara, mase od 2.5 do 7 kilograma. Ženka je za 25 procenata veća od mužjaka. Najveće su ptice na Aljasci, gdje krupna ženka može da pređe 7,5 kg, i rasponom krila od 2,4 metra. Njegova ishrana se sastoji uglavnom od ribe. Ptica je polno zrela sa 4-5 godina života. Životni vijek ptice je u proseku 20 godina, ali u zarobnjeništvu može da bude i nešto duži.

Razmnožavanje

Bjeloglavi orao pravi najveće ptičije gnijezdo u Sjevernoj Americi, do 4 metara dubine, 2,5 metara širine i dostiže težinu od 1 tone. Par se vraća uvijek u isto gnijezdo koje nadograđuje svake godine. Zabilježeno je (na Floridi) gnezdo veličine 6,1 metara duboko, 2,9 metara široko i 2,7 tone teško. Ženka snese 1 do 3 jaja, na kojim neizmjenično leže. Dok je jedna ptica na jajima druga je u potrazi za hranom. Jaja su u prosjeku duga 73 milimetara i imaju obim od 55 milimetara

Divlje mačke

Od svih mesojeda mačke imaju najveći procenat mesa u ishrani. Tipično za mačke je da love samo noću, koristeći oštro čula sluha, vida i njuha kojima lociraju i prate plijen. Kada se nađu na udaljenosti sa koje mogu da skoče na plijen, one otvaraju svoje zakrivljene kandže, koje služe zato da drže plijen dok mačka zadaje zadnje fatalne ujede u vrat zubima oštrim poput sječiva.


LAV

---

Panthera leo

Mužjaci imaju gustu grivu dok ženke nemaju. Griva je simbol dominacije mužjaka.

Društveno ponašanje lavova jedinstveno je među divljim mačkama. Tipičan čopor se sastoji od deset srodnih ženki sa mladunčadima i od jednog ili dva mužjaka. Ženke obavljaju najveći dio lova. Mogu da rade zajedno na odvajanju i ubijanju krupnog plijena kao što je zebra ili bivo. Mužjaci iz čopora často se lovinom ženki i rijetko učestvuju u lovu. Veliki dio noći provode patrolirajući i obilježavajući teritoriju i tjerajući mužjake suparnike. Vladavina mužjaka u čoporu rijetko traje duže od tri godine prije nego što bude svrgnut sa trona. Kada mladi mužjaci budu izbačeni iz čopora u kojem su se rodili i odrasli, mogu ostati skupa u lovačkim družinama ili da love pojedinačno prije nego što se priključe drugim grupama.

GEPARD

---

Acinonyx jubatus

Duga, elastična kičma geparda pomaže mu da produži korak kada se nalazi u sprintu. Gepard je najbrža kopnena životinja, sposobna da trči 110 km na čas.

Gepardi se razlikuju od tipičnih mačaka na nekoliko načina. Umesto da love iz potaje oni koriste brzinu da stignu plijen, potpomognuti tupim kandžama koje hvataju zemlju. Međutim, kandže koje ne dodiruju zemlju i koriste se za hvatanje plijena zakrivljene su i oštre. Gepard je građen kao trkaći pas, s malom glavom i dugim nogama i tijelom, ali njegovi zubi i ralje su premaleni i preslabi da bi zadali smrtonosan ujed, pa je gepard prisiljen da guši plijen. Posle velikog napora prilikom hvatanja i ubijanja životinje, gepardu je potreban odmor od oko pola sata prije nego što počne da jede.      Gepard je poznat kao najbrža životinja na kopnu. Nažalost, uprkos programima zaštite, sada predstavlja ugroženu vrstu. Ženki koja se razmnožava potrebno je oko 800 km² prostora, a osim nekoliko nacionalnih parkova i izolovane populacije, pogodne teritorije su uglavnom ograničene na Namibiju i djelove Južne Afrike.

EVROAZIJSKI RIS

---

Lynx lynx

Evroazijski ris ima tri dezena krzna: pruge, pege ili bez jednih i grugih. Ovi belezi mogu da budu jedva vidljivi ili vrlo upadljivi.

Ova zlatna, divno prošarana mačka može da lovi sitnu divljač noću u hladnim planinskim šumama. Skraćeni rep pomaže očuvanju tjelesne topline, ali donekle ometa međusobnu komunikaciju između ovih mačaka. Kao što je slučaj sa drugim kratkorepim mačkama koje žive u hladnim klimama, ris ima razvijene upadljive ušne čuperke za slanje vizuelnih signala.       Nedostatak repa takođe ometa ravnotežu mačke kada trči ili se penje: ris lovi uglavnom iz potaje ili iz zasede. Njegove šape su obrasle gustim krznom, što omogućuje dobar zahvat i daje toplinu na smrznutom tlu. Većina riseva živi u gustim šumama, ali znaju da zalutaju i na otvoreniji prostor. Grade grube loge pod stenama i palim stablima, ili u grmlju, gde se odmaraju danju i love noću. Dok se nalazi na terenu ris se penje na drveće i prelazi gazove reka - ako je potrebno i plivajući - dok ide nadaleko u potrazi za hranom. Za lociranje plijena oslanja se na čula vida i njuha, a zatim mu se prikrada kroz drveće.

KARAKAL

---

Caracal caracal

Karakali imaju uske, šiljate uši sa dugim čupercima na vrhu. Njih koriste za davanje signala drugim mačkama.

Naziv karakal na turskom znači "crne uši". Karakali su još poznati kao pustinjski risevi zato što imaju kratak rep i čuperke na ušima poput svojih sjevernih rođaka, što je prilagođavanje hladnom vremenu. Ovo je navelo naučnike da zaključe da su preci karakala nekad živeli u hladnijim predelima.       Ovo prilagođavanje na hladnoću dobro dođe za vreme noći, kada karakali uglavnom love. Nije neobično da pustinjske temperature padnu ispod 0ºC. Karakali love sve što mogu da nađu i ubiju, uključujući insekte, zmije, guštere, gazele i čak nojeve na jajima.      Karakali stanuju u napuštenim jazbinama bodljikave prasadi ili u nekoj pogodnoj pukotini. Kao i druge vrste riseva, karakal lovi noću, prikradajući se plenu pre nego što pređe poslednjih nekoliko metara u velikim skokovima. Karakal je najbrža mačka te veličine. Karakal se lako pripitomi, pa se u Iranu i Indiji koristi kao lovačka mačka. Međutim, u ovom području je i progonjen kao napast.

Vjeverice

Sa razlogom ili bez njega, glodari [Rodentia] u globalu ne spadaju u omiljenu grupu životinja među ljudima. Ipak, određene vrste iz ovog, po broju najvećeg reda sisara uživaju opšte simpatije. Zapanjuje činjenica da prema podacima iz enciklopedije Britannica oni čine 50% ukupnog broja vrsta sisara a pretpostavlja se da je njihov udio u ukupnom broju živih jedinki još i veći. Ljudski rod je iz određenih razloga neke od ovih malih životinja žigosao kao štetočine i odvratne stvorove dok je drugima posvetio i čitave crtane serije i stripove dodeljujući im pozitivne ljudske osobine. Jedna od tih `prihvatljivih` vrsta glodara su i veverice [familija Sciuridae]. Ovaj naziv se u našem jeziku najčešće odnosi na životinjice koje žive na drveću iako ova familija obuhvata i one koje pretežno žive na zemlji. Na primer, mrmot živi isključivo na zemlji, dok kanadske veverice [chipmunks] žive na zemlji ali se i penju po drveću, itd... Možda najzanimljivija vrsta - leteća vjeverica izuzetno rijetko silazi na zemlju. Leteće vjeverice zahvaljujući specijalnim kožnim membranama koje im povezuju prednje i zadnje noge mogu da izvedu produžene skokove sa jednog drveta na drugo čak i u dužini od 60 metara!!! Uzimajući u obzir veličinu same vjeverice koja ne prelazi 60cm [bez podjednako dugačkog repa] dobijamo da su leteće vjeverice u stanju da preskoče sto puta veću dužinu nego što su same dugačke.

Kao što već vjerovatno znate, vjeverice su prilično radoznala stvorenja kojima nije teško privući pažnju. Kako je u stalnoj potrazi za hranom vjeverica će Vam bez straha prići ako strpljivo sačekate da se uvjeri da joj ne prijeti opasnost od za nju ipak džinovskog bića tj. Vas. Hranu vjeverica pretežno čine sjemenke različitih vrsta biljaka dok samo neke vrste dopunjuju ishranu insektima. Nasuprot gorepomenutim ne voljenim glodarima, vjeverice samo jednom ili dva puta godišnje na svijet donose potomstvo.

Vjeverice koje srećemo po parkovima uglavnom pripadaju vrsti S. carolinensis kod nas poznatijoj pod imenom siva vjeverica. U planetarnim okvirima najrasprostranjenija je Evroazijska crvena vjeverica [Sciuridae vulgaris], dok je za Novi svet karakteristična sjevernoamerička crvena jeverica [Tamiasciurus]. Najveća od svih vjeverica - [Ratufa] živi u Aziji a najmanja - afrička pigmej vjeverica [Myosciurus pumilio] naravno u Africi...

Evroazijska crvena vjeverica [Sciuridae vulgaris]

Određene vrste vjeverica, kao što je npr. kanadska [chipmunk] mogu se pripitomiti ukoliko se podižu od `malih nogu`. U nekim zemljama [prije svega u Sjedinjenim državama] ljudi gaje čak i leteće vjeverice. Na taj način ova životinja više se ne može klasifikovati isključivo kao divlja i i pored toga što je ovaj tekst svrstava u tu kategoriju. Na našim prostorima, iako uvek gledana sa simpatijama, ova vrsta i dalje veoma rijetko ima status kućnog ljubimca.

Životinje svijeta

Životinje su nevjerovatno dominantan oblik života. Okeani vrve od života, a to traje već skoro 3.5 milijarde godina, dok je kopno dom najsloženijih i najinteligentnijih životinja - šest milijardi ljudi koji nastanjuju planetu. Za nekoliko kratkih milenijuma ljudi su se raširili po cijelom globusu i sa sobom su doveli mnoge druge životinjske vrste. Za druge vrste životinja slična putovanja trajala su mnogo duže.

     Danas svijet ima pet glavnih kopnenih masa - Severnu i Južnu Ameriku, Antarktik, Australiju, Afriku i Evroaziju, pri čemu je ova poslednja najveća. Međutim, nije uvek bilo tako. Naučnici veruju da je otprilike 200 miliona godina kopno predstavljalo jedan ogroman kontinent zvani Pangea. Životinje su mogle da prelaze iz Australije u Južnu Ameriku preko Antarktika, koji je u to vreme bio zeleno prijatno područje a ne pustinja od snijega i leda. Južna Amerika je bila spojena sa Severnom Amerikom ne samo tankim prevlakama kopna obraslog džunglom kao danas, a životinje su mogle da prelaze kontinentima starog svijeta da praktično ne skvase noge.

     Negdje u to vrijeme vodozemci su već stabilno živjeli, budući da su postojali preko 100 miliona godina. Dok su kornjače plivale u okeanima, današnje zmije i gušteri su bili rijetka pojava. Dinosauri, sada izumrli, bili su gospodari kopna. Međutim, bežeci od pogleda i skrivajući se u sijenci bjehu neke radoznale, male, dlakave životinje - prvi sisari. Kako su se dinosauri širili zemaljsko kuglom, sisari su ih pratili, pa kada je Pangea počela da se razdvaja, izolujući životinje na novim kopnenim masama, svijet je imao relativno sređenu zastupljenost životinja.

     Od tada, naravno, prirodna selekcija je stvorila nevjerovatno raznovrsne životinje koje mogu da se nađu na svim kontinentima, od australijskih kljunara i indonežanskih komodskih zmajeva do džinovskih kornjača sa Galapagosa i sibirskih tigrova. Morski život uključuje najmoćnije od svih životinja, kitove, koji su skupa sa delfinima i fokama napustili kopno na kojem se se razvili njihovi preci, vrativši se da žive u vodi.